Uvijek postoji jedan koji je posebniji. Onaj koji po funkciji nije broj jedan, ali jest po djelu i duhu kojeg širi. Mario Jurić je od prvog dana osnutka Hrvatske udruge „Nogometni sindikat“ formalno glavni tajnik. No, u praksi je on lokomotiva koja pogoni kompoziciju i usmjerava je u pravcu njezine uspješnosti. Neće to prihvatiti kao činjenicu, ali mu je svakako drago da se prepoznaje njegov entuzijazam, upornost i beskompromisna borba za boljitak statusa igrača i svih drugih aktera nogometa. 
U analizi prve dekade HUNS-a postavili smo mu pitanja, a iz njega su izlazili slapovi činjenica, teza, stavova, brojki i djela. 


Krenuli smo od početka, odnosno od toga kako je uopće došlo do ideje o sindikalnom organiziranom radu u nogometu? 
HUNS je osnovan jednostavno zato što se to činilo nužnim i kao posljedica osluškivanja potreba i stanja u hrvatskom nogometu. Također, i zbog brojnih nepravdi koje prolazite kao profesionalni nogometaš. Jedan od neposrednih razloga je i taj što sam nakon svog boravka u SAD-u uvidio kako stvari u uređenom svijetu uistinu funkcioniraju. Uhvatio sam se u razmišljanjima da nenormalno nije normalno. Mislio sam najprije da Amerikanci u svemu pretjeruju, ali nije normalno kada nogometaš smatra normalnim ne primiti redovito plaću od kluba…

Je li HNL u svojim prvim godinama bio kaotičan po tom pitanju?
U to vrijeme u prvoj HNL prosjek kašnjenja plaće bio je desetak mjeseci, a od 16 klubova samo je njih šest redovito ispunjavalo svoje obveze prema igračima! Zatim je uslijedila afera Offside u kojoj je 17 igrača završilo u zatvoru zbog namještanja utakmica i to je bio svojevrsni okidač za osnivanje sindikata. Kad tome pridodamo i ono što se u javnosti nedovoljno zna, kao što je činjenica da su nogometaši svrstani pod slobodnu djelatnost, dakle moraju svaki mjesec državi podmirivati sve svoje obveze za mirovinsko, zdravstveno, porez i prirez, dolazimo do začaranog kruga. Nogometašima se nerijetko prijetilo ovrhom nad imovinom jer ih država ne štiti. K tome klubovi koji nisu podmirivali obveze, znali su šikanirati igrače još i više nego poslodavci radnike.


Koje su početne aktivnosti bile ključne za formaliziranje HUNS-a?
Prije osnivačke skupštine predložio sam Ivici Landeki i bratu Miroslavu, koji su uz mene osnivači sindikata, da za predsjednika izaberemo Darija Šimića. Vodio sam se mišlju da nam je na čelu sindikata potrebno prepoznatljivo ime hrvatskog nogometa. Nazvao sam Darija i zamolio ga da bude predsjednik. On je odigrao najznačajniju ulogu u prepoznatljivosti sindikata. Njegovim dolaskom puno je toga postalo jednostavnije. Moja nogometna karijera nije ni približno bila poput njegove. Znao sam što tišti hrvatske nogometaše, a Dario je znao kakav status imaju nogometaši u najvećim klubovima svijeta te smo se izvrsno nadopunjavali. Uskoro smo postali punopravan član FIFPRO-a, svjetske krovne organizacije svih sindikata nogometaša, što je po mom mišljenju bio ključan trenutak iskoraka. Opet je tu  Dario odigrao značajnu ulogu. Znali smo iskoristiti njegov ugled i na krilima entuzijazma i euforije vrlo brzo smo ispunili sve zadaće koje je FIFPRO stavio pred nas. Zato smo u rekordnom roku postali punopravni član. 

Svaki početak je težak, pogotovo organizacije koja se bavi sindikalnim temama. Je li tako bilo i s HUNS-om?
Naporno smo radili, ali nije bilo teško jer smo znali da smo na pravom putu. Moram dodati kako smo nošeni entuzijazmom Dario i ja po cijele dane bili na terenu. U jednom danu znali smo obići Zadar, Šibenik i Hajduk pa za sedam dana opet. Prije svega, bilo je potrebno snimiti postojeće stanje. Kako bismo dobili realnu sliku stanja u našem nogometu provodili smo ankete. Puno vremena smo provodili u analiziranju stanja. Jedan od dobivenih podataka za nas je bio šokantan. Na prste jedne ruke mogli smo nabrojati visokoobrazovane nogometaše. Sjećam se kako smo rekli da moramo nešto napraviti po tom pitanju. Sanjali smo kako hrvatski nogomet učiniti boljim. Danas imamo 40-ak sportaša koji studiraju preko HUNS-a. Taj san je postao stvarnost i to me čini jako sretnim. 
O dvojbama jednostavno nismo imali vremena razmišljati. 

A tereti odnosa i atmosfere u hrvatskom nogometu prema HUNS-u?
Bilo je puno nepravde i nelogičnosti, pogotovo od 2011. do 2013. godine. Npr., nisi mogao otići iz kluba, iako mjesecima nisi dobio plaću, već si trebao čekati završetak arbitražnog postupka, a to j znalo trajati i po nekoliko godina. 
To je isto kao da radnik radi u tvrtci ne može dati otkaz, čak i ako ne dobiva plaću, nego mora čekati završetak sudskog postupka. U 2012. godini imali smo preko 150 arbitražnih postupaka, a prosjek kašnjenja plaća bio je deset mjeseci, što je danas nezamislivo. Bilo je stvarno dosta izazova.

Iz današnjeg kuta, koje su najveće teškoće i predrasude u etabliranju sindikalnog  posla u nogometu?
Nikad neću reći teškoće jer kad nešto volite, onda vam ništa nije teško. Ponovit ću samo da je bilo mnogo izazova. Nogometaše se percipiralo, zapravo i danas isto kao ljude koji žive u financijskom blagostanju. Taj je dojam temeljen na iznimno malom broju uspješnih pojedinaca. Svega 2 % nogometaša iz juniorskog staža zaigra prvoligaški nogomet, ako ćemo to nazvati uspjehom. 
Sjećam se da sam se nakon prve službene konferencije za medije povodom osnivanja autom vraćao kući i da su na radiju komentirali kako još samo treba da se osnuje sindikat manekenki i kako ćemo onda postati ozbiljna država. Nepravda koju su nogometaši doživljavali se percipirala kao - I bogati plaču.

Koje su struje i interesne skupine bile najveći protivnici HUNS-a, a tko je odmah bio kooperativan i pozitivan?
Ne bih nikoga nazivao protivnicima. Rekao bih da je bilo puno neistomišljenika. Ali kad uđete u svakodnevni razgovor, tada će svi reći kako nije u redu da igrač ne bude plaćen za svoj rad, svi će reći kako klubovi trebaju realno planirati budžet i da ne mogu obećavati nešto što ne mogu ispuniti jer time čine kazneno djelo. Mediji su nam pomogli da se glas igrača čuje, a mi smo se vodili mišlju kako predstavnici klubova ne bi trebali raditi ono što ne žele da se dogodi njihovoj djeci.


Kakve su bile reakcije nogometaša i trenera, jesu li imali povjerenja?
Na početku su svi bili nekako suzdržani. Mi smo postavili ciljeve, ali realno, mi smo se u podsvijesti pitali je li sve to moguće napraviti. Danas mogu reći kako smo te ciljeve daleko premašili. Kada smo govorili igračima da ćemo mijenjati pravilnike, da će imati arbitražu koja će biti u skladu s okružnicom 1010 (neovisna arbitraža) činilo se poput nekog lijepog sna. Međutim, upornim radom smo ga relativno brzo dosanjali. Sada je situacija puno drugačija. 

Iz današnjeg kuta kojih je deset najvažnijih stvari u prvoj dekadi HUNS-a?
Prva i najvažnija stvar je što smo uopće osnovali udrugu koja se bavi zaštitom nogometaša. Druga je ta da smo postali punopravni članovi svjetske organizacije koja se brine o pravima igrača. Zatim neposluh koji smo iskazali na utakmici između Šibenika i Karlovca kada su igrači sjeli na pod prvih pet minuta utakmice u znak protesta te kako bi iskazali nezadovoljstvo zbog višemjesečnog kašnjenja plaća. Nakon toga je uslijedila i prva neodigrana utakmica zbog kašnjenja plaća. Bila je to utakmica između Rijeke i Karlovca. 
Prvi put u povijesti utakmica nije odigrana, čak i u ratnim uvjetima utakmice su se odigravale. Poslije toga više ništa nije bilo isto. 
Klubovi i HNS su nas počeli doživljavati. Ubrzo su izmijenjeni pravilnici HNS-a koji su regulirali odnose igrača i klubova, što je bilo iznimno važno. Nakon presude u slučaju Kenana Handžića, ustrojen je Arbitražni sud HNS-a u skladu s okružnicom 1010. Time je napravljen pravni okvir i sustav je jednostavno “prodisao“. Sa 160 arbitražnih sporova godišnje, danas smo došli do brojke od svega njih deset – kaže Jurić i nastavlja - Danas su rijetki klubovi u kojima plaća kasni i jedan mjesec, čak i u trenutnoj korona krizi. Paralelno smo se bavili i promocijom nogometa i svih vrijednosti koje smo zagovarali od samih početka. Organiziramo već devetu godinu zaredom Trofej Nogometaš, koji se etablirao kao najprestižnije proglašenje najboljih pojedinaca hrvatskog nogometa. Organizirali smo i devet kampova za igrače bez ugovora kojim, igračima koji u ljetnom prijelaznom roku nemaju klub, osiguravamo prvoligaške pripreme. 
Besplatno smo zastupali nogometaše NK Osijeka i Cibalije u predstečajnim nagodbama, u kojima su igrači stavljeni u prvi red naplate i nisu morali umanjivati svoja potraživanja od klubova.
Pokrenuli smo i projekt kojim školujemo igrače na UCN-u i Aspiri. Danas imamo 40-ak igrača koji su preko HUNS-a upisali studij na UCN-u Sveučilišta u Danskoj. Trogodišnje školovanje košta oko 25 000 eura, no ako sportaši studiraju preko HUNS-a, onda to školovanje košta svega 300 eura. 
Pokrenuli smo i glasilo HUNS-a koje izlazi svaka tri mjeseca. Uistinu sam sretan što sam, uz veliku podršku Darija Šimića, operativno vodio sjajan tim ljudi koji su po meni napravili velike stvari za hrvatske nogometaše. Sandro Šoronda, Olivera Peroli Žodan, Iva Varga, Marija Bartolić, Lorena Deverić, Marin Šarić, Tomislav Kasalo, Vanja Smokvina, Miroslav Jurić, Ivica Landeka, Željka Obradović i Sven Marušić su ljudi koji su kroz svoje djelovanje i rad u sindikatu unaprijedili status nogometaša. Savjetima je pomogao i Krešimir Sever i zato je važno da se njihova imena spomenu.

Dakle, iz ove perspektive kako uokviruješ deset godina dosega HUNS-a? 
Tri riječi: ponos, čast i vjera.

Što smatraš da niste dosad uspjeli ostvariti, a zacrtano je kao cilj?
Sve što je ovisilo o nama, uspjeli smo napraviti. Čak i više! Neke ideje su se rađale usput. Jedino mi je žao jest što Hrvatska nije konačno dobila novi Zakon o sportu. Iako je Zakon napisan, on još uvijek leži u ladici. Moram reći kako smo aktivno sudjelovali u njegovoj izradi sa svojim prijedlozima. Međutim, još uvijek nije došao u Hrvatski sabor u javnu raspravu. Doduše, došao je onaj dio koji se odnosi na navijače, ali za nešto više trebat će, kao i uvijek u Hrvatskoj, političke volje. S novim zakonom hrvatski sport će izgledati puno bolje.

Koje su osnovne smjernice za idućih deset godina, a koje za skorije vrijeme?
Moraju se poboljšati uvjeti za igrače u nižim ligama. Futsal i ženski nogomet mogu i moraju ići na višu razinu. Broj visokoobrazovanih sportaša mora biti veći. Pregledi i medicinska zaštita sportaša (nogometaša) mora biti bolja. U prvoj rečenici Zakona o sportu stoji kako je sport od iznimne važnosti za Republiku Hrvatsku, a u isto vrijeme se naši političari sporta sjete jedino kada se treba fotografirati uz nekog osvajača medalje. Čast izuzecima, ali tako je. Stari zakon je loš i zato čim prije treba donijeti novi. Uvjeti u kojima rade mlađi dobni uzrasti su nam loši. O svemu tome ćemo glasno pričati. Dobar pravni okvir je preduvjet za dobro funkcioniranje sporta.

Koji sindikalni slučaj ti je najviše prirastao srcu? Koji ti je najdraži akter, tko te se dojmio i zašto?
Najviše me se dojmila složnost, hrabrost i odlučnost koju su igrači Šibenika i Karlovca pokazali kada su sjeli na travnjak i kada su prvih pet minuta, u izravnom TV prijenosu, odbili igrati utakmicu zbog višemjesečnog kašnjenja plaća. Bilo je ogromnih pritisaka kako na nas, tako i na same igrače da se ne iskazuje nezadovoljstvo na taj način. 
Današnji nogometaši im trebaju biti duboko zahvalni za tu gestu. Danas igrači imaju puno pravnih instrumenata na raspolaganju, tako da je nemoguće da im uz potpisan ugovor plaća kasni tri mjeseca, a kamoli deset do dvanaest mjeseci kako je to bio slučaj u to vrijeme. Ponavljam, zahvaljujući tadašnjoj hrabrosti nogometaša Šibenika i Karlovca, igrači danas imaju bolji status.

U kojoj mjeri si zadovoljan suradnjom sa FIFPRO-om te koje su značajke tog odnosa? 
FIFPRO je naša krovna organizacija koja svojim iskustvom, savjetima, smjernicama, edukacijom i potporom uvelike pomaže našem radu. Bez njih mnoge bi stvari bile teško izvedive i time sam sve kazao. 
Osobito bih se zahvalio Theu Van Seggelenu, velikom čovjeku i prijatelju koji je unaprijedio status nogometaša diljem svijeta, kao i u Hrvatskoj. Svi hrvatski nogometaši trebaju mu biti zahvalni. 

Kako se razvila suradnja s HNS-om, klubovima i pojedincima hrvatskog nogometa?
Poslije protesta u Šibeniku, neodigrane utakmice u Rijeci i arbitražnog slučaja Handžić, pozvani smo u UEFA- u i pred Europsku komisiju, gdje smo kao ravnopravni socijalni partner ukazali na probleme koje tište hrvatske nogometaše. Na temelju toga nastao je sporazum kojeg su potpisale FIFPRO, ECA, UEFA i EPFL. To je bio znak HNS-u da moraju sjesti s nama za stol. To je bila prekretnica. U tom trenutku postali smo ravnopravni partner u socijalnom dijalogu.

Kako si zadovoljan odnosima s medijima?
Mediji su bili i ostali važni u djelovanju HUNS-a. Uloga medija iznimno je važna danas, možda više no ikada. Zato nam je važno da sve informacije koje se pojavljuju u medijima budu napisane i objavljene točno, u realnom vremenu i da javnost bude upoznata s našim radom, a još više sa svim zakonskim promjenama kojima smo unaprijedili status profesionalnih nogometaša. 
Gdje se nogomet promijenio nabolje u domeni u kojoj djeluje i HUNS?
Danas nemamo klubove u kojim plaće kasne deset mjeseci, nemamo 150 arbitraža godišnje, namamo aferu Offside. Danas nogometaši imaju na raspolaganju izbor pravnih instrumenata za zaštitu svojih prava. Bilo je i nogometaša koji nisu podržavali rad sindikata i koji nisu željeli biti naši članovi. Međutim, danas nam ti isti prilaze i čestitaju na uspjehu. Kada smo mijenjali pravilnike i primjere loše prakse, nismo to radili samo za naše članove, nego smo to radili i za one koji to nisu bili. Oni su također imali koristi od izmjene pravilnika, od zabrane odvojenog treniranja jer je naše djelovanje bilo široko. 


Stav o suradnicima?
Dario, Miro i Landeka sa mnom su od prvog dana. Zajedno smo tim, a s obzirom da smo i prije bili nogometaši, znamo da tim pobjeđuje. Bez Olivere i Sandra današnji sindikat gotovo da i nije zamisliv. Oni su marljivi, odgovorni, ažurni, a opet samozatajni ljudi koji svakim danom doprinose tome da status nogometaša postane bolji.

Koliko je obitelj podnijela žrtve zbog težine posla i kako se organiziraš?
Rekli su mi kako najvažniji ugovor koji potpisuješ nije niti s Realom niti s Barcelonom, nego kada se ženiš. Bogu hvala, potpisao sam odličan „najvažniji“ ugovor. Bez potpore supruge koja drži četiri kuta kuće i puno više od mene skrbi o naše četvoro djece, moj angažman bi bio znatno nekvalitetniji. 

Prijava korisnika

Mrežna stranica koristi kolačiće (cookies) kako bi poboljšala funkcionalnost stranice. Više o kolačićima.