Govoriti o njemu unutar hrvatskog nogometnog prostora ponavljanje je znanih činjenica. Bio je veliki igrač koji je ostvario sjajnu karijeru od Dinama preko Intera i Milana do Monaca, da bi je zaključio opet u Dinamu. Učinio je to praktično besplatno jer je bio zahvalan Dinamu za sve ono što je ostvario u karijeri. Na reprezentativnom je planu Dario Šimić upisan u anale povijesti Vatrenih kao član brončane generacije, ali i kao reprezentativac koji je osmi po broju nastupa s okruglih 100 utakmica! Kada netko kao Šimić doživi najglamurozniji dio nogometa, ostvari ekonomsku neovisnost za sebe i obitelj, tipično bi se očekivalo da će uživati u post igračkoj fazi s nekim ležernijim obvezama. No, on je potpuno atipičan po tom pitanju.
Razvio je poduzetničku karijeru s Aquavivom i drugim brendovima, koji omogućuju zapošljavanje mnogim ljudima, i s kojima se dijeli turbulentna radna svakodnevica. U nogometnom smislu je Dario Šimić još više iznenadio. Iako je mogao u glamuroznije poslove unutar nogometne organizacije, on se prihvatio onog koji je bio zasigurno najmanje atraktivan, a najviše kompliciran. Sindikalnog posla!
U hrvatskom nogometu koji je bio bremenit morem problema po pitanju statusa i prava neposrednih proizvođača, nogometaša, Šimić je objeručke prihvatio poziv Marija Jurića i drugih osnivača sindikata da se priključi pionirskom poslu radikalnih promjena odnosa u tretmanu nogometaša. I nogometa, naravno.

- Nema tu puno nepoznanica. Jednog me dana 2010. godine nazvao Mario Jurić i razgovarali smo o nogometnoj zbilji u Hrvatskoj. Znamo se dugo, dijelimo mnoga mišljenja o tome što je dobro, a što nije u nogometu. Pogotovo smo istomišljenici glede činjenice da treba raditi na tome da se stvari mijenjaju. Dakle, da se s riječi prijeđe na djelo. Mario je bio pun entuzijazma, odlučan u tome da treba osnovati sindikalnu organizaciju koja će pokrenuti rješavanje mnoštva problema koje su imali nogometaši u statusu, pravnom i socijalnom, ali i u okviru digniteta koji je bio maksimalno narušen. Predložio mi je da budem predsjednik HUNS-a i tako ojačam njegovu vidljivost u javnosti, samim time i skrenem pažnju na probleme s kojima ćemo se nositi.

I prihvatio si?
Mario je uporan tip, kao bager radi na nečemu i ne da mira sebi, a ni drugima dok se stvari ne dovedu do kraja (smijeh). Prihvatio sam, naravno.

Deset godina kasnije je li ti krivo ili nisi požalio?
Niti jednom nisam požalio što smo zagrizli tako tvrdu jabuku. Nije bilo jednostavno, naprotiv, vodili smo svakakve borbe da preskačemo prepreke, rastemo u utjecaju i tako doprinesemo poboljšanju statusa nogometaša. Jedan od motiva da se upustim u tu borbu bilo je upravo to, što smo Mario, Miro, Landeka i ja bili nogometaši te smo dobro bili upoznati sa zbiljom hrvatskog nogometa.

Ostvario sam karijeru koja mi je olakšala život i ne moram brinuti za sutrašnjicu obitelji. Upravo zato što mi je nogomet sve to dao osjećao sam da mu nekako moram vratiti. Živio sam to kao obavezu, a sindikalna se priča nametnula kao primjeren okvir u kojem mogu i želim djelovati. Bilo je prijatelja i kolega koji su me odvraćali od toga, govorili što mi to treba, ali nisam ni trenutka dvojio da to želim. Deset godina kasnije mogu samo potvrditi, vrijedilo je.

Je li danas ipak lakše kada je HUNS etabliran, odnosno dokazan kao važan akter nogometne Hrvatske?
Lakše je u odnosu na početak, ali ova borba je uvijek u fazi teškog posla. Mnogo je izazova, problema u današnjem svijetu, pandemija je jedan od onih problema koji je promijenio puno toga i treba se znati s time nositi. No, ponosan sam na HUNS i njegove aktere koji su dostojni razine tih izazova.

Koji je trenutak bio odlučan za iskorak sindikalne ideje?
Bilo ih je više, ali recimo da nam je od egzistencijalne važnosti bila podrška FIFPRO-a. Krovna sindikalna organizacija nam je baš u svemu podrška i vrlo konkretno olakšava nam ekonomsku zbilju. FIFPRO je snažan i ponosni smo što imamo tako dobar odnos i njihovu stalnu podršku.

Iz današnjeg kuta što je bilo najteže u deset godina HUNS-a?
Najteže je bilo spuštanje u tu, simbolički rečeno, močvaru koja je tada bila u domaćem nogometu. Igrači su bili većinom bez redovnih plaća, često šikanirani, prikraćeni za isplate onog što su po ugovoru odradili. Tada je bila, objektivno rečeno, i lošija situacija po klubovima nego danas. Oni su na našu pojavu gledali s nepovjerenjem i čak s prijezirom jer su nas doživljavali samo kao remeteći faktor. Tada nisu prihvaćali bit, a to je da se mi borimo za prava igrača, što je ujedno značilo i boriti se za bolji nogomet, za red. Činjenica da je danas cijela HNL učinila ogromne korake naprijed upravo po pitanju tog reda i ispunjavanju obaveza, odnosno poštivanju prava potpisnika ugovora, doživljavam kao potvrdu da smo bili na pravom putu. Ti počeci su bili teški, ali iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu sve je bilo bolje te se borba isplatila svima.

Kad si bio baš najsretniji zbog nekog iskoraka?
Smatram da je velika pobjeda kada smo se izborili za neovisnu arbitražu, odnosno za propis po kojem igrači, ako ne dobiju tri mjeseca svoju plaću, mogu automatski postati slobodni igrači! To je po meni zbilja bio snažan vjetar u leđa poslovnom ponašanju klubova te redovnim isplatama.

Bilo je vjerojatno i faza umora. Što vas je podizalo u raspoloženju?
Naravno da ima teških trenutaka, svi smo mi ljudi i znamo ostati bez energije. No, kada bih osjetio da su sretni što smo im u nečemu pomogli, kad vidim da je nekome riješen problem i jedva čeka da ti zahvali, eto tada se napuniš novom energijom. Osobno mi je bilo važno to što sam osjetio da me igrači cijene upravo zato što sam se odlučio baviti njihovim potrebama i pomoći, a ne stajati sa strane i docirati.

Važno je i to da su reprezentativci od prvog dana pružili podršku HUNS-u?
Točno tako. Reprezentativci su takvog statusa da u inozemstvu nemaju nikakvih statusnih teškoća, a znamo da su i u posve drugom financijskom statusu u odnosu na kolege u domaćem nogometu. Javno su nas podržali i to uvijek čine kroz mnoge akcije gdje je njihov javni odjek osobito važan. Vatreni su počasni članovi HUNS-a i hvala im na tome što doprinose svim našim aktivnostima za poboljšanje nogometa.

Može se reći da danas svi partneri unutar nogometnog sporta s poštovanjem doživljavaju HUNS?
Trebalo je proći određeno vrijeme da se promijeni početni odmak. Vrijeme donosi pročišćavanje svih odnosa i danas je zbilja ugodnije surađivati sa svim nogometnim razinama. S klubovima smo uspostavili baš dobru suradnju i to je jako bitno i za njih. Imali smo razumijevanja za njihove teškoće i mislim da danas prepoznaju kako smo od prvih dana bili u dobroj vjeri i prema njima.

Predsjednik bez dobrih suradnika je kao trener bez pravih igrača?
To je definitivno. Duh HUNS-a je simboliziran u nepresušnoj energiji i poletu glavnog tajnika Marija Jurića. Bio je profesionalni igrač, okusio domaći i inozemni nogomet, zna materiju i pored toga ima tu socijalnu komponentu. Njegova to neprestano puni energijom, takav je tip. Bez njega se ništa ne bi razvilo do današnjih okvira utjecajnosti i važnosti HUNS-a. Osim toga, Mario je zbilja mudro znao odabrati svoje suradnike u operativi i taj tim, sa Oliverom Peroli Žodan i Sandrom Šorondom, uz ostale suradnike čini nas uspješnim i zadovoljnim.

Nisi pomišljao prepustiti predsjedničku poziciju i okrenuti se nekom drugom poslu u nogometu? Primjerice, trenerskom ili upravljačkom u klubu ili savezu?
Još uvijek sam motiviran i zadovoljan raditi u HUNS-u. Dok vidim da mi se vjeruje, da me suradnici slijede u idejama, tj. da smo i dalje homogen tim, nastavit ću. Sada imamo u svakom slučaju čvrste temelje i HUNS će, neovisno o meni ili nekom drugom, ići svojim putem. Imamo još posla i uvijek će ga biti. Trebamo nastaviti raditi na poboljšanju statusa igrača, na promociji raznih akcija koje su pozitivne za nogomet u cjelini, od kojih recimo ističem poticaj nogometašima da iskoriste olakšice koje kroz HUNS mogu dobiti za online studij i stjecanje diplome. To će im biti veliki kapital za rad nakon profesionalne karijere.