Ivan Ergić o svojoj borbi s depresijom: "Profesionalni sport je sve samo ne zdrav"

 

Kada ste i kako kod sebe prepoznali problem s depresijom i anksioznošću?

Jako je teško bilo prepoznati, iz nekoliko razloga. Kao prvo, to se dogodilo kada sam bio na samom početku karijere, dakle prilično mlad, i po prirodi stvari nedovoljno upoznat sa psihičkim poremećajima. To dovodi do toga da se prvi simptomi ili pogrešno interpretiraju ili ignoriraju. Druga stvar, depresija i anksioznost je nešto što obuzima postepeno, i jako je teško reći od kojeg trenutka je to dijagnoza koja zahtijeva liječenje. Ono što čitavu stvar otežava jest sam pritisak, to jest, u suvremenom sportu je konkurencija tolika da uvijek postoji zamjena koja ti diše za vratom. To znači da se simptomi ingoriraju i privremeno saniraju da bi se moglo nastaviti sa optimalnim treningom i igrom. A to samo dodatno pogoršava situaciju.

Koji su bili simptomi da nešto nije kako treba?

Simptomi su se javljali postepeno, i to prije svega tjelesni, ono što se danas zove somatski. To je dovelo do anksioznog odlaženja „od jednog do drugog doktora“, gdje se ne može naći nikakav uzrok ili patologija tjelesne prirode. To je dodatno onespokojavajuće i zbunjujuće i može da traje nekoliko mjeseci ili čitavu godinu, kao u mom slučaju. Na kraju, situacija postaje kronična i takva da se polako javljaju i psihički simptomi, prije svega nepodnošljiva anksioznost, kao i osjećaj potištenosti.

Kako ste liječili depresiju?

Sve to skupa je dovelo do stacionarnog boravka u psihijatrijskoj ustanovi, odnosno u mom slučaju je postojala nužnost izolacije od vanjskog svijeta, uzimajući u obzir specifičnost posla, javnosti i medija. Temeljno liječenje, sa dijagnozom depresija sa anksioznim poremećajem je trajala oko 3 mjeseca, s tim da se ambulantno liječenje nastavilo nakon izlaska. Najvažnije je bilo prilagoditi se postepeno na trenažni proces, javnost, i sve ono što nogometno okruženje podrazumijeva.

Kažu da je u zdravom tijelu zdrav duh... Koliko je ta uzrečica doista točna u vrhunskom sportu?

U zdravom tijelu zdrav duh je nešto što se udomaćilo kao motivacijska floskula, i u načelu je točna. Međutim, to vrijedi samo za rekreativni sport, a da budem precizniji, za tjelesnu vježbu. Nažalost, čak i obrazovani treneri ili učitelji tjelesnog odgoja ne inzistiraju dovoljno na toj temeljnoj razlici. Profesionalni sport, ili kako ga često zovu- elitni, je sve samo ne zdrav. I tu ne mislim samo na potrošenost tijela velikim naporima ili na povrede, već samo odabiranje određenog sporta u djetinjstvu dovodi do razvijanja jedne grupe mišića, a atrofiranja drugih, što po sebi dovodi do velikih disbalansa u razvoju tijela itd.

Mnogim sportašima događa se takozvani ekonomski šok kada potpišu milijunske ugovore. Koliko je teško nositi se s time i je li uopće moguće pripremiti se za takve stvari?

Bojim se da nitko od igrača nije dovoljno pripremljen za nagli i pompozni ulazak u svijet vrhunskog nogometa. Mislim da je jako teško obučiti mladog igrača, pa i u tom segmentu, odnosno naučiti ga financijskoj pismenosti i odgovornosti, jer postoji više faktora koji utječu na njegovo nesnalaženje. Mnogi od početka nemaju zdravo okruženje, prije svega u vidu sumnjivih menadžera, prijatelja, pa čak i roditelja koji nerijetko znaju biti eksploataroski nastrojeni. Pored toga, većina nogometaša dolazi iz najnižih slojeva i željni su potrošnje. Uz to, jako teško je trezveno prići mladom nogometašu kojem je sve to „udarilo u glavu“, i davati mu savjete i sugestije. Jako često slušamo o dramama i bankrotima bivših sportskih milijunaša, međutim čak i to, u medijskoj mašineriji ima svoje mjesto, prije svega u senzacionalističkim stupcima. Osim nekih sindikata i udruženja, koji prave neke pomake, tu nema nekog dubljeg prispitivanja da se to popravi, na nivou klubova, saveza, ili drugih institucija.

Koliko klubovi (ili netko drugi) uopće vode brigu o redovitim mentalnim pregledima sportaša?

Isto važi i za mentalno zdravlje. Uglavom je igrač prepušten sam sebi. Imajući u vidu da je nogomet i dalje jako „macho“, bilo koja slabost, pa samim tim i mentalni problem, je nešto što čega se treba stidjeti. Slabići su nepoželjni, po prirodi samog natjecateljskog sporta, i zbog toga je to u najmanju ruku tabu. Postoje psiholozi i tzv. mentalni treneri, koji rade sa ekipama i sportašima, međutim, ono što je isto jako tipično je to da oni rade na mentalnoj pripremi za optimalan učinak, a ne mentalno zdravlje. Dakle, oni su tu da osiguraju funkcionalnost i spremnost za sljedeći izazov, što nema veze sa širim humanisitčkim obzirima i zdravljem pojedinačnog sportaša. Kao i u svemu, on je tu upućen na samog sebe. Međutim, ono što moram istaknuti, u mom slučaju, naišao sam na podršku kluba, nakon što se dogodila mentalna bolest, i to je za svaku pohvalu, s obzirom da je to više iznimka nego pravilo.

 

 

 

Prijava korisnika

Mrežna stranica koristi kolačiće (cookies) kako bi poboljšala funkcionalnost stranice. Više o kolačićima.